Ove sedmice vjerovatno nije bilo Bosanca i Hercegovca koji nije čuo vijest da se ručno pleteni džemper, djelo pletilja organizacije Udružene iz Sarajeva, našao u online izdanju popularnog modnog magazina Vogue. Lijepa vijest se proširila i van granica naše zemlje i ne možemo da ne budemo ponosni na činjenicu da jedna tako pozitivna priča dolazi upravo iz BiH. A vrijedne žene ovog udruženja, zaduženog za očuvanje rukotvorina, glavne su i odgovorne što takvih priča, srećom, još ima.
I Udružene su i više nego ponosne na to što je džemper, rađen po kompleksnoj šemi za Jean Patou, francusku modnu kuću, izabran među 150 modela koji čine novu kolekciju. To je bio povod da ih posjetimo, ali kasnije ćemo shvatiti da smo, osim po priču o dospijeću u najuticajniji modni mjesečnik, došli i po dnevnu dozu pozitivne energije.
Priča žene
U prostorijama, koje zbog šarenih, vunenih i toplih dekoracija, koje se nalaze skoro na svakom ćošku, doslovno odmaraju oči, dočekuju nas gospođe Seida i Rabija. Sjede, pletu i veselo čavrljaju. Kasnije saznajemo da je gospođa Rabija zvijezda priče o sada već poznatom džemperu, jer je on njenih ruku djelo, a ona skromno dodaje kako je, zapravo, prava zvijezda Nadira Škaljić-Mingasson, osnivačica i predsjednica Udruženih. Ipak, govore da su zvijezde sve žene Udruženja koje godinama plijene svojim radom i dokazuju da je uspjeh u našoj zemlji itekako moguć.
Udruženje je osnovano 2012. godine, ali priča o očuvanju vrijednosti ručnog rada je počela prije skoro dvije decenije.
Dugo vremena sam živjela u Francuskoj i radila u modnoj industriji. Kada sam bila na porodiljskom, došla sam ovdje i upoznala žene koje su plele džemper za mog sina. Bila sam pogođena njihovim pričama i sudbinama, jer su to bile žene iz Srebrenice. Ponudila sam im da probam da promovišem njihov rad. Vidjela sam da postoji neka šansa da se promoviše tradicionalni rad koji sve više iščezava na modnoj sceni, koji je dragocjen i koji nudi ogromne mogućnosti u dizajnu, mnogo više nego mašinska proizvodnja. Žene iz BiH su počele proizvoditi za francusko tržište, osnovala sam svoj brend, kreirala modele i sve je počelo da funkcioniše dok nismo došli do stadija da dobijamo neke ozbiljnije količine i gdje je brend koji sam osnovala u Francuskoj postao malo ozbiljniji. Ovdje više nisam mogla da dobijem rezultat koji sam očekivala, tako da sam bila u dilemi šta da radim. Jedna opcija je bila da prestanem, a druga da se ovdje vratim i osnujem strukturu koja će biti u stanju da odgovori na zahtjeve i standarde zapadnoevropske mode i tržišta i, eto, prevagnula je ta opcija, govori Škaljić-Mingasson.
Udruženje, u koje je uloženo mnogo truda, novca i energije, prvobitno je brojalo 10-ak žena, a danas ih ima 350. Nisu se libile da odmah izađu na međunarodne sajmove mode i pokažu svoje mogućnosti. A upravo je na taj način i došlo do saradnje sa popularnim magazinom.
Zahvaljujući učešćima na sajmovima mode, ostvarili smo kontakt sa dizajnerima modnog svijeta u Francuskoj i vrlo brzo smo dobili neke narudžbe. Nekako smo išli istovremeno – poboljšavali smo naš kapacitet, trenirali i obučavali nove žene, s druge strane, ostvarili smo tržište na Zapad. Nakon sedam godina smo došli do Voguea, jer svi koji imalo prate zbivanja u međunarodnom svijetu mode znaju šta znači to kada nečiji model izađe u ovom časopisu. Izabrao nas je Jean Patou, francuski brend koji je jedno vrijeme bio ugašen, ali je reaktiviran od septembra prošle godine od korporacije koja okuplja luksuzne brendove kao što su Louis Vuitton i Kenzo. I oni su na nekom početku i sa cijelom jednom filozofijom koja odgovara našoj. Žele da skrenu pažnju da u modi, pogotovo onoj luksuznoj, nekako ne obraćamo puno pažnje na materijale koji se koriste, na uslove u kojima žene proizvode, koliko su plaćene, koliko je ta moda humana i održiva. I oni imaju tu filozofiju socijalnog rada, podržavanja jedni drugih, osviješteni su kada je u pitanju ekologija, koriste isključivo prirodne materijale i tu smo se našli, govori predsjednica Udruženih, dodajući kako je u fokusu rada Udruženja uvijek žena.
Prvo sam bila dirnuta pričom žene, a ne proizvodom koji je ona uradila. Cijela ideja počiva na tome da se posvetimo ženama, pogotovo onim koje su iz ruralnih krajeva, koje nemaju visoke diplome, koje su pretrpjele traume. Istovremeno sam svjesna toga da one imaju izuzetan talenat koji je, posebno na Zapadu, cijenjen, dodaje.
Na taj način je postignut kompromis između socijalnog aspekta, dizajna, kreativnog rada i biznisa. U svemu tome je, ističe naša sagovornica, važno da se postave kao neko ko nudi jednu uslugu – uslugu pletenja visokog kvaliteta i da, zahvaljujući tome, mogu da traže određenu cijenu.
Ali priznaje da nije uvijek lako. Nije lako opstati u državi čija podrška izostaje, a nije jednostavno ni izboriti svoje mjesto na tržištu, odnosno svijetu poslovanja gdje su još dominantni muškarci.
– Nekada sam razgovore završavala u suzama jer su mi više puta, pogotovo kada su u pitanju neke administrativne procedure, tražili da razgovaraju sa muškarcem. Međutim, imala sam sreću da se okružim ženama koje su hrabre, koje su željele nešto da promijene. Jedna drugu podržavamo, stalno smo tu i mislim da nas je to održalo. Osim toga, radimo posao koji stvarno volimo i sve nas u Udruženju ženska sudbina u našoj zemlji nervira i voljeli bismo da se promijeni, govori Škaljić-Mingasson.
A njihov primjer pokazuje da je to moguće. Danas imaju dvije strukture – udruženje i firmu, koja im je neophodna za uvoz materijala i izvoz proizvoda. Poslovati zna biti, ističe naša sagovornica, prilično komplikovano, upravo zbog nedostatka sistemske podrške.
Sve su to stresne situacije. Teško jeste i mislim da je teže nego u drugim zemljama iz tog razloga što moramo da se uzdamo samo u sebe. Žrtve smo nekog arbitražnog odlučivanja da li je ispravno to kako mi radimo. Tako da je to stalna strepnja od države koja ne funkcioniše. Srećom, imamo tim koji je izuzetno požrtvovan, žene koje hoće i žele da rade. Stekli smo renome na tržištu i stalno dobijamo nove zahtjeve i to nas održava, kaže.
Ali da se vratimo na priču o džemperu i Vogueu koji im daje vjetar u leđa da nastave da se trude uz sve poteškoće.
Rabija Fejzić, iskusna pletilja sa početka priče, plela je tri uzorka džempera. Rađen je po crtežu inspirisanom grčkim motivima, kojeg su dobile od Jean Patoua. Što se tiče kroja, uzorak je bio ručno rađeni džemper koji je predstavljao aspekt džempera koji se treba plesti. Na osnovu tih šturih elemenata razradili su cijelu šemu, dimenziju, širinu i visinu motiva, kao i debljinu vune, te su krenule sa radom. Najizazovniji dio bio je razraditi šemu.
Prvi uzorak i nije bio tako loš, ali smo bili svjesni propusta koje smo napravili. On je poslat sa primjedbom da nismo zadovoljni džemperom, da može biti bolji i poslali smo prijedloge gdje bismo mogli donijeti promjene. Oni su pozitivno reagovali. Drugi džemper je bio bolji, a treći savršen, govori nam Fejzić koja je plesti znala i do ranih jutarnjih sati.
Ali ništa nije teško kada se radi sa ljubavlju, a ovaj posao je zaista to, kaže nam ova pletilja koja je u organizaciji Udružene od samog početka.
Džemper se jeste našao u Vogueu, ali požrtvovanost, trud i zalaganje Udruženih tu svakako neće stati. Za modnu kuću Jean Patou uradili su još jedan model koji nije izašao u Vogueu, a treba spomenuti i brojne klijente iz Francuske, Holandije, Austrije, Njemačke, SAD-a…
Nikada ne reći “ne”
Ključne žene u cijeloj organizaciji su one koje imaju ambiciju da traže i postignu uvijek bolje od onoga što su uradile. Stalno dobijamo zahtjeve za neke nove modele i izazove i nikada nismo rekle “ne”. Kada počnemo govoriti “ne”, to je početak kraja. Svake godine pomjeramo granice. Sve narudžbe su istovremeno i izazov i uspjeh. Ručni rad jeste i treba da bude visoka moda. Samo neko ko plete zna koliko je to zahtjevno i vremenski i mentalno i tehnički. Vogue je samo jedna epizoda, ali ono što mi isporučujemo nikada se neće zaboraviti. A naš cilj je da nikada ne budemo lošiji od proteklog dana, poruka je Škaljić-Mingasson.
A kako smo dočekani u Udruženju, tako smo i ispraćeni. U ugodnoj atmosferi, sa osmijehom. Naučili smo da stvar cijele priče sa prestižnim magazinom jeste da shvatimo koliko su nam upravo te pozitivne priče i potrebne. Jer sve je moguće. Samo treba vjerovati.
ALDIJANA ZORLAK
Oslobođenje